Upoznajemo zavičaj
PŠ Cvetković
Vrijeme: 13. veljače 2018. godina
Mjesto: Područna škola Cvetković, učionica 2. razreda
Maglovito i sivo jutro. Tišina. Rampa je spuštanjem prekida. Sunce se skriva iza oblaka, njegove zrake bore se s oblacima, polako se topi posljednji zimski pokrivač. Treptanje crvenih svjetala upozorava da vlak uskoro stiže. Još snena, ali uzbuđena, gledam kroz prozor automobila. Ulazim u novo naselje tik do samog grada Jastrebarskog – kažu Venecija Pokuplja. Tu će me ugostiti drugaši – učenici Područne škole Cvetković.
Vlak je sve bliže. Čujem teške kotače kako se kotrljaju tračnicama i vuku teške teretne vagone. Pomislim na topli krevet i sigurnost svoga doma. Taj san prekida zvuk podizanja rampe. Magla. Nizina i ravnica sa svih strana. Snena polja čekaju Sunce. Kuće se nižu vijugavom ulicom. Stari je mlin progutalo vrijeme. Nekad davno bio je tu kotač, potok te vrijedne ruke koje su teško radile. Žene u narodnoj nošnji pjevale su težačku pjesmu, a zaprežna kola vozila žito, sijeno, kukuruz.
Ime mi je Janica, majka mi je Danica.
Baš sam sretna bila kad sam Cvetković posjetila.
Djeca me oduševila, mjestom upoznala.
Bogata je povijest toga kraja, jedan dio našeg jaskanskog zavičaja.
U sredini glavne ulice nalazi se kapela sv. Emerika (Mirka), zaštitnika ovog mjesta. Prema starim zapisima kažu da je većina muških stanovnika nosila ime Mirko te je zbog toga bilo potrebno uvođenje nadimaka – tako su Batušići, Boričevići, Pavlakovići, Klopovići, Dikšići, Bakšići, Dimnjakovići, Šegudovići, Kosokovići, Franjetići i drugi postali Šerafi, Školniki, Peraki, Jurke, Mlinari, Bišći, Vujci itd. Pomislila sam da će biti lako zapamtiti imena dječaka u drugom razredu, ali sve se to promijenilo.
Južnije od kapele smjestila se školska zgrada nad čijim se ulazom ističe grb s natpisom „Viećnica i učiona poveljene obćine Cvetković 1868“. Na krovu je nekada bilo zvono koje je desetljećima pozivalo đake u školu, a danas je zvonik bez zvona. Škola i dalje živi kroz nove naraštaje, ali ne pohađaju je samo Cvetkovčanci, već i djeca iz drugih okolnih naselja.
Nedaleko od škole na malom trgu smješten je vatrogasni dom - DVD Cvetković. Svi članovi tog vatrogasnog društva pomažu ljudima u selu, ali i surađuju s okolnim društvima i samom školom. Tako se svake godine u petom mjesecu održava Vatrogasna olimpijada gdje djeca imaju priliku sudjelovati u mnogim vježbama i aktivnostima. Ove su godine svi zbog sudjelovanja i izvrsne suradnje unutar skupina dobili medalje. Kažu drugaši da su uživali.
_JPG.jpg)
Nakon šetnje i ugodnog druženja, 19 nasmiješenih lica krasile su maske. Zaista sam bila sretna jer se baš danas održavao bal pod maskama. Bilo je tu super heroja, vještica, kauboja, princeza, balerina, vila. Djeca su me naučila fašničkim običajima. Nekada su djeca za fašnik obilazila kuće, plesala repu te dobivala krafne ili jabuke. Danas ti običaji polako izumiru, ali postoje ljudi koji se trude prenijeti ih na mlađe naraštaje.
Kulturno umjetničko društvo Cvijet djeluje već mnogo godina i njeguje tradiciju Cvetkovića. Cvetkovačka ženska narodna nošnja bijele je boje s prekrasnim vezom, šlingom, i šlinganim okovratnikom, kraglecom. Muška narodna nošnja je bijela (rubača i gaće), a bjelina je razbijena crnim prslukom, crnim šeširom i opancima na nogama.
Saznala sam da su Cvetkovčanci imali i karakterističan govor koji danas polako izumire, ali još ima ljudi koji ga se sjećaju i zapisuju npr. ako hoćeš, oni kažu ak ećeš, kobila je kebila, a sova seva. Poznata je i uzrečica - Endi geri na geri aganj giri.
Kako sam razgovarala s učenicima drugog razreda, dobila sam na uvid i knjigu koju je pripremio Nino Škrabe – Cvetković nekad i sad. Tu sam naišla na dio koji u jednoj rečenici opisuje stanovnike i samo mjesto Cvetković:
„S ponosom se Cvetković sjeća svojih župana i fiškuša, učitelja i vojvoda, pjevačkih zborova i limene glazbe, svojih šuma i pašnjaka, vlakova punih svinja i goveda, svojih lovaca i nogometaša.“
Po svemu sudeći, bilo je i još je uvijek lijepo živjeti u ovome mjestu.
U Cvetkoviću dječaci vole igrati nogomet.
NK Cvetković djeluje već dugi niz godina i aktivno sudjeluje na mnogim turnirima u okolici i šire. I nogomet ima svoju povijesnu priču, a ove su godine drugaši za Noć muzeja postali dio nje. Vidjeli su stare fotografije cvetkovačkih nogometaša, opremu, dokumete koji kriju taj povijesni dio priče i oduševili se osvojenim peharima. Hodajući tako ulicom, nogometnim igralištem završavam obilazak Cvetkovića. Mir, tišina, pogled na ravnice i polja. Šuma u daljini dodiruje nebesko plavetnilo. Budi se polako iz zimskog sna. Vjerujem da u proljeće priroda biva obojena šarenilom cvijeća te da krajem odzvanja ptičji pjev.
Boraveći u Cvetkoviću, shvatila sam da i on ima bogatu povijest, tradiciju i običaje te da bi trebalo mnogo vremena kako bih upoznala povijesno, jezično i kulturno bogatstvo koje ovo mjesto skriva. Možda se to i jednog dana ostvari. Ostavljam Cvetković iza sebe, pozdravljam drugašiće i njihovu učiteljicu. Vijugavom cestom nastavljam dalje u nepoznato.
učiteljica Nikolina Luketić
